Dnevnik posebnih

Godisnji je bio tako dooobar da mi se i ne pise o njemu zbog uroka.

Htjela sam obratiti paznju na jedno opravdano Davudovo ponasanje koje smo nedavno otkrili, a koje bi moglo pomoci mladim duplim roditeljima.

Funovi ovog bloga (hahaha funovi) cesto mi salju predivne stranice u vezi down syndrom-a, pa dijelim sa ostalim link  www.http://9gag.com/gag/1777377  (hvala Pcelice Lila).

 A mi smo dragi moji poceli da djelimo omiljenu cokoladu sa mladim bratom, vodimo racuna da mladi brat ne ugura prstic u jednu jedinu ne zasticenu uticnicu u stanu, tako sto je prekrije svojom rukicom (to je tako srceparajuci prizor), spasava maladeg brata belaja zbog kojeg ga mama stalno ruzi (general mama ne dozvoljava hodanje po naslonu secije, pa stariji koristeci fizicku silu skida mladeg sa naslona prije nego mama intervenise) i uzivamo u grudvanju.

 Mladi, kaziprstom dira snijeg, mislim da su nam lose sanse da postane skijas ili nesto u vezi sa zimskim sportovima. Srecom zivimo blizu bazena. Brbljanje je preraslo u razumljivi govor, sto motivise i Davuda. POceli smo da pjevamo pjesmice "bode, bode jez, bit ce suza aaaaaaaaaa bjez".

 Bjezimo...

Deana hvala ti na ovom linku  http://noahsdad.com/target-down-syndrome/  kisu suza sam isplakala. Isplakao je i Davud povodom spremanja jelke u kutiju, tolika tuga ga je obuzela pa smo ove godine ponovo kitili jelku, cekamo pravi trenutak da je se rjesimo.

Na cetvrtoj po redu dodjeli paketica novoimenovani Djeda mraz se nije pojavio, jer je, opravdano otisao na dzumu.

Zahvaljujuci Rudolfu, kuharu sa 24 kitchen TV, mama je ponovo inspirisana kuhanjem i ne samo kuhanjem. Boravak u kuhinji, budi kreativnost i to te mjere da vrlo ozbiljno razmisljam o preuredjenju kuhinje, a na web stranici IKEA-e mozete biti samo svoj majstor i sami skicirati svoj novi kuhinjski prostor.

Ekrem pravi nebodere, kuce i mostove od kockica, odusevlja pri svakom pogledu da sam objektivno majcinski prokomentarisala kako je lijep i pametan, na sta je babi-tata dodao kako nista moje nije naslijedio.

Blizi nam se odlazak na suncano zimovanje, uh prijeko potrebno.

Pismo Djeda Mrazu ne pišemo jer ne znamo pisati, čak mu i ne govorimo želje jer ne govorimo, do godine bi to moglo upaliti bar sa jednim djetetom. Za sada nam je Djed Mraz ( a  mislim i u buduće) poput Crvenkapice, Fifi i sl. likova. Imali smo jednog u Udruženju sa bradom i mindžuhom, koji je plesao sa djecom i igrao se, pričao priču, pa tek onda djelio paketiće. I sva su djeca slušala i sjedila mu u krilu.

Noć poslije imali smo pravog profesionalnog Djeda Mraza, kojem su djeca recitovala i govorila da su bili dobri, dok su moji divljaci nahrlili na poklone ne želeći ni da se slikaju sa maskotom.

Zamišljam kako bi do godine aBd, Ekrem mogao proučiti neku suru Djedu i to spada u recitaciju. Pomno ću da radim na tome, imamo godinu dana.

Sve najbolje u 2012.godini. 

Kontajući, šta su to moji snovi i kako da ih pretočim na pano, skontam da ja već živim svoj san, jedine želje su mi zdravlje, zdravlje, zdravlje. Amin! Imam neke dugoročne vizije za realizaciju, ali o tome u postu zvanom vizije.

Okitili smo jelku, najljepša jelka na svijetu, ukrašena ručnim radovima moje djece. Gledajući iza sebe u protekloj godini vidim herojske projekte: uspješnu operaciju Ekremovih krajnika, upis Davuda u predškolsku grupu, promjena babijevog posla, babi je u međuvremenu postao tata logoped je izvukao slovo T i sad svi govorimo tata, prelaz na pola radnog vremena, godišnji odmor...

Međutim odlazak u inkluzivno zajednicu (iz predhodnog posta), definitivno će obilježiti 2011.godinu, ne samo što su mi otvorili vrata jednog novog svijeta i ulili mir, već zato što su me podsjetili da trebam misliti o snovima. Naime iznad svakog kreveta  tih mojih novih drugara, stoji veliki pano na kojem piše PUT ZA BUDUĆNOST. Na lijevoj strani panoa piše kako se zovu, koliko imaju godine, gdje su sad, a na desnoj šta su njihovi snovi (a, snovi su genijalni i prilično realni, moram otkriti par: da napravi ručak Enisu Bešlagiću, da ode u Meku i obiđe sve arapske zemlje, ali prvo u Meku, da dobije posao u zagradi siguran, da upozna Onura i Šeherzadu). Između snova i toga gdje su sad stoji podsjetnik, šta ih čini sretnim i ko im može pomoći.

Mislim da ću iznad našeg kreveta umjesto grafike za koju nemam vremena otići i uokviriti te postaviti, jednostavno naljepiti pano i pisati o svojim snovima, možda neke i zaokružim kao realizovane, a sad odoh duboko promisliti šta su to moji snovi, jer sam na njih odavno zaboravila, možda mi vi pomognete sa vašim, pa da se nadovežem eeeee ija bih to.  

Pravo lice DRŽAVE ogleda se prema načinu na koji ta DRŽAVA brine o osobama sa invaliditetom, to je lična karta njene kultura, socijalne politike, sporta, obrazovanja,svega onog što čini lijepu civilizaciju.

U tom slučaju naša draga BiH ima lijepo lice (nije manekensko kao kod Švedske, Švicarske i ostalih Š zemalja) ali je lijepo i počinje da se šminka. Prvi make up napravljen je prvom inkluzivnom zajednicom koju je organizacija Sumero osnovala u dva trosobna stana u Sarajevu, gdje žive po četiri cimera (sa blagim poteškoćama, ali samostalni i prvi put u svom i na svom). Goste dočekuju u urednom ambijentu lijepo obučeni i sa osmjehom.  

Prođe ciganska godina dok se obuče, pidžama, trenerka, pantole, cipele, jakna i uglavnom ja to radim za najstarije čedo, ali kada terba ići na bazen, brzinom svjetlosti, navučene su plivačke gaće, plivača kapica i klompice. Čekaj frajeru moraš doći do bazena, hajde sad i pantole i čarape, cipele i jakna. Ekrem pjeva "More, more , more zeleno, more, more plavo blblblb naše dlllllago"

Imamo jedno djete za koje dajemo bogatstvo logopedima, kako bi izvukli neki glas i imamo još jedno djete kojem smo rekli "Šuti više".

Za svoju dušu, pjevam djeci pred spavanje, Uspavanku.